Tko je Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 69 online

FOTO SHOT

2.jpg
Home Knjige SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE DR. GLORIE POLO - stranica2
SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE DR. GLORIE POLO - stranica2 Ispis Email
Ocjene: / 37
LošNajbolji 
Popis članaka
SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE DR. GLORIE POLO
stranica2
stranica3
stranica4
stranica 5
stranica 6
stranica 7
Sve stranice


"Žena mora pokazati i iskoristiti svoju draž, koju je od prirode dobila na dar. " I rekla sam sebi da je najljepše što imam, moje grudi, moje noge i uopće moj lik, moje žensko tijelo, i ja ću ih staviti na divljenje. Ja sam pokazivala svoje ženske draži uvijek i vrlo izazovno. Naglašavala sam obline svojega lika i pokretala sam upadno svojim bokovima. I na taj način bih pobuđivala uvijek veliku pažnju. Nosila sam uvijek odjeću s velikim dekolteom, da naglasim i pokažem svoje lijepe grudi. I mnogo sam držala do svojih lijepih nogu. I pogledajte, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, upravo svi ti ljubimci moje taštine najviše su izgorjeli. Upravo sve to je pougljenilo i bilo je neizgledno. Sada, dalje s ovim čudesnim djelom BOŽJIM koje je ON na meni učinio. Išla sam k jednom liječniku, koji me je redovito pratio u mojim športskim aktivnostima i rezultatima. Predstavite liječnika koji je uvijek navikao vidjeti samosvjesnu ženu koja mnogo polaže na svoje tijelo, koja je gladovala zbog svoga tijela poput bezumnice, gutala lijekove i droge radi svog izgleda, - taj moj liječnik za moju športsku aktivnost vidio je moje tijelo najednom pola spaljeno i iznakaženo. Nije
htio vjerovati svojim očima. Učinio je sve moguće pretrage s CTR i s najmodernijim, nuklearnim medicinskim aparatima. I na to mi je rekao: "Znajte, gđo Gloria, s tim malim komadićem jetre, koji vam je ostao, moći ćete preživjeti. Ali vaši jajnici, draga gospođo, jednostavno su posve smežurani, pougljenili i osušeni poput grane osušene loze. Stoga nećete vi nikada više moći u svojem životu dobiti dijete. " I ja sam u sebi pomislila: Hvala mojem BOGU da mi je na taj način otklonio svaku brigu oko planiranja obitelji. Ja sam na prirodan način neplodna. BOŽE, zahvaljujem TI za to, SLAVA TI, BOŽE za to. Ja sam bila sretna zbog toga, jer sam tako
imala barem jednu brigu manje. Ali godinu i pol kasnije osjetila sam da tamo, gdje su bile moje grudi i gdje je sada koža samo pokrivala moja rebra, osjetila sam najednom neko micanje i svrab i koža se natezala i zaobljavala. Dobila sam bolove. Najednom su se ponovno zapažale moje dojke i narasle su mi grudi.

Bilo mi je posve neobično i ne protumačivo da ponovno imam grudi. I znajte koji je tome bio uzrok? Ustanovila sam da sam noseća. Noseća usprkos sasušenih jajnika.
Tako mije BOG ponovno darovao moje grudi. I s tim grudima sam bila u stanju dojiti svojim majčinskim mlijekom divnu, veoma zdravu djevojčicu, koju sam porodila.
Ta moja najmlađa kćerka zove se Maria Jose (Marija Josipa). I kao posljedica toga normalizirala se također moja menstruacija i svi moji ženski hormoni su došli u ravnotežu. I moji jajnici na redoviti način su proizvodili jajašca. I sve su to u cjelini i općenito čudesna djela BOŽJA, koja je ON učinio na meni, na mojem tijelu i
za koja ja svjedočim. Druga strana događaja Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu . Bilo je bijelo svjetlo oko
mene, neopisivo svjetlo , koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu,takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu opisati. Nema- posve jasno rečeno - nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. - U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce,jedno bijelo svjetlo,kažem "bijelo" samo da spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta... Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja sam umrla." I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam jedna majka uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za
sebe. Ja sam vrlo ran jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.

U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam "reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju prabaku.

Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada bila, i to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom času Samo je moja kćerka reagirala prestrašeno, kada sam je zagrlila. Ona je tada imala upravo devet godina i moj zagrljaj je u svojem stvarnom životu na ovom svijetu u tom času osjetila. Ona je dakle osjetila moj zagrljaj tog časa, kada su ona i moja čitava obitelj strahovali za moj život, jer je
moje tijelo još ležalo u bolnici u komi. Redovito mi ne osjećamo takav zagrljaj iz onostranosti. U tom čudesnom stanju vrijeme je zastalo, tako jednostavno tako divno, bez tereta tijela, bez tijela. I promatrala sam ljude ne više kao prije. U svojem ranijem životu gledala sam samo na to, da li je netko debeo, tanak, odvratan, tamne kože, lijepo odjeven ili ne ... Po tome sam svrstavala ljude i zbog toga sam bila puna predrasuda i cinične kritike. UVijek, kada sam govorila o drugima, ja sam
kritizirala. Sada je to bilo posve drugačije. Sve je bilo bez tjelesnog vida. Sada sam ja vidjela također nutrinu ljudi i kako je bilo lijepo vidjeti nutrinu ljudi, njihove misli i osjećaje, dok sam ih gr1ila. I dok sam sve tako uzela u ruku; kretala sam se istovremeno vijek prema gore. I na taj način uvijek sam išla naprijed, puna mira i sreće. I što sam se više uspinjala sve više sam ostajala svjesna da mi je darovano divno viđenje - i na kraju tog puta sam vidjela jedno jezero, divno jezero, opkoljen o predivnim stablima, tako lijepim, tako lijepim, da nema veće ljepote. I jednako tako bilo je tu cvijeća svih boja, jednog mirisa, koji je toliko godio - sve je bilo toliko
drugačije, sve je bilo nadasve lijepo u tom divnom vrtu, na tom sjajnom mjestu -da nema riječi kojima to ,opisati, sve je bilo ljubav. Postojala su dva stabla koja su nešto zatvarala. Izgledalo je da su to ulazna vrata. Sve je posve drugačije nego li mi to znamo. Pa ni boje nemaju sličnosti s našima. Tamo je sve neizrecivo lijepo.
Tog časa sam vidjela svojega nećaka, koji je bio unesrećen sa mnom, kako je ušao u taj predivni vrt. I ja sam znala, osjećala sam, da ja tamo ne smijem ući, i također još nisam mogla, - tamo ući ...

Prvi povratak
Tog časa sam čula glas svoga supruga. On je jaukao, plakao slomljena srca i zvao je iz dubine duše: "Gloria!!! Što se dogodilo! Gloria! Molim te ne ostavljaj me samoga. Gle tvoja djeca te trebaju. Gloria, povrati se natrag! Ne budi kukavica i ne ostavi nas same!" Tog časa sam ugledala sve - kao jednim pogledom - imala sam pregled svega - i vidjela sam ne samo njega, koji je tako bolno plakao. I tog časa GOSPODIN mi je udijelio povratak. Ali ja nisam htjela natrag. Taj mir, ta radost, ta milina kojima sam tamo (ovdje) bila ovijena, očarali su me. Ali postepena i sve više počela sam se kretati dolje u smjeru svojega tijela, kojega sam gledala bez života. Vidjela sam da moje beživotno tijelo leži na jednoj nosiljci na odjelu medicinskog Sveučilišta u Bogoti. Vidjela sam liječnike, kako su se trudili oko mene, i zadavali su mi s jednim aparatom elektro-šokove, da bi pokrenuli moje srce koje je mirovala. Prije toga smo moj nećak i ja više od dva sata ležali na tlu, jer nas nisu mogli ticati zbog električnih udaraca koji su izlazili iz naših tjelesa ispunjenih strujom po udaru munje. Tek sada su se mogli brinuti za nas i tek sada je počelo nastojanje za moje ponovno oživljavanje. I pogledajte. Ja (moja duša) dolazi u moje tijelo i dodirujem s nogama moje duše ovo mjesto moje glave (gđa Gloria pri tome pokazuje mjesto svoje glave). Duša je slika našeg ljudskog tijela u njegovom obliku. - I tog časa iskočila je jedna iskra veoma snažno na mene. I tako sam se ja ponovno ugurala u svoje tijelo. Izgledalo mi je da me ono ponovno usisava u sebe. To ulaženje u tijelo uzrokovalo je beskrajne boli, jer je sa svih strana moje tijelo izbacivalo (električne) iskre. I osjećala sam se da sam gurana u nešto vrlo malo i usko. Ali to je bilo moje tijelo. Izgledalo mi je da ću ja u svojoj odrasloj veličini biti ugurana u dječju odjeću,
koja je izgledala od žice. Bila je to strašna bol. I tog časa počela sam također osjećati bolove čitavog svojeg izgorjelog tijela, to izgorjelo tijelo tako je boljelo, tako neizrecivo, palilo je strašno, sve se dimilo i isparavalo. Čula sam liječnike kako kliču: Ona je došla k sebi! Ona je došla k sebi! Oni su bili izvan sebe od
radosti, ali moje boli su bile neopisive. Moje noge su bile sasvim crne i pretvorene u ugljen, moje čitavo tijelo je bilo jedna otvorena rana, ako je uopće još na njemu bilo mesa.

Taština
Najveća, nepodnošljiva bol bila je moja taština. To je bila druga vrsta boli u meni, to je bila bol jedne svjetske žene, emancipirane svjetske žene, neovisne,  samosvjesne egzekutivne stručnjakinje, profesionistice, akademičarke, intelektualke, jedne znanstvenice, jedne žene privrednice, jednog stvorenja koje je htjelo u društvu igrati jednu ulogu. Istovremeno sam također bila ropkinja svojega tijela, ropkinja ljepote, mode. Dnevno sam provodila četiri sata s aerobikom, s masažama, dijetama i injekcijama, i svime što u tom smjeru možete zamisliti. Najvažnije, moj idol je bila ljepota mojega tijela i za to sam se mnogo žrtvovala. To je bio moj život, samo jedno služenje idolu moje vanjske ljepote. Trudila sam se govoriti da su lijepe grudi tu da ih se pokaže. Zašto bih ih trebala skrivati? Isto sam govorila o svojim nogama, jer sam znala da imam veoma lijepe noge i sve u svemu jedan lijepi izgled. I u jednom času vidjela sam sa zaprepaštenjem i shvatila, kako sam se čitav svoj život uvijek samo za svoje tijelo briula. To je bilo središte mojeg života i svega mojeg zanimanja: ljubav prema svojem tijelu. I sada nisam više imala nikakvog tijela. Tamo gdje su bile moje grudi, bile su izazovne rupe, posebno je na lijevoj strani sve nestalo. Moje noge su izgledale užasno, sada samo gole kosti, pretvorene u ugljen, posve crne kao ispečeni kotlet. Da, sve su strane mojega tijela, kojima sam najviše poklanjala pažnju i gajila ih, postale ugljen i uništene. U bolnici Naknadno su me odnijeli u bolnicu socijalnog osiguranja. Tamo su me započeli brzo operirati i izgorjela mjesta kože strugati. Za vrijeme narkoze napustila sam po drugi put svoje tijelo i promatrala sam što liječnici sa mnom rade i bila sam veoma zabrinuta za svoj život; posebno sam bila u tjeskobi za svoje noge. Kad se nenadano - grozno i strašno- nešto užasno dogodilo ...
Jer sam ja, moram vam to priznati, moje drage sestre i braćo, također i na religioznom području bila - kao inače u čitavom svojem životu - "na dijeti". Dakle,ja sam u odnosu prema GOSPODINU BOGU bila također "katolkinja u vjeri na dijeti". Važno je da budete toga svjesni: Ja sam bila slaba katolkinja. Moj čitav odnos prema BOGU je bio u tom da sam posjećivala nedjeljnu misu, koja je trajala samo 25 minuta. Uvijek sam tražila svete mise, na kojima je svećenik što manje govorio, jer su mi
njegovi govori dosađivali. Kakvo mučenje su za mene bili svećenici koji su dugo propovijedali! To je bio moj odnos prema BOGU - on je bio veoma oskudan i stoga su nada mnom sve svjetske struje i modne revije imale takvu prevlast. Ja sam bila prava zastava na vjetru. Što je upravo vrijedilo kao najnovije, najmodernije u racionalizmu ili slobodarstvu, k tome sam letjela s vijorećom zastavom. Nedostajala mi je zaštita molitve, nedostajala mi je vjera. Nedostajala mi je također vjera u moć
milosti, u moć svete misne žrtve. I baš kada sam se dalje izgrađivala i specijalizirala za svoje zvanje, moja prevrtljivost je donijela najgore plodove. U to vrijeme sam jednog dana čula na Sveučilištu jednog svećenika koji je govorio da "nema đavla a također ni pakla". To je bilo upravo
ono što sam htjela čuti! Odmah. u sebi mislila: ako nema đavla ni pakla,· tada ćemo svi doći u nebo.
Tko tada treba biti zabrinut?;'