Mi smo koji uzrokujemo zlo i privlačimo ga po svojim grijesima. Iza grijeha uvijek stoji Protivnik (Sotona). Mi Protivniku otvaramo vrata, kada teško griješimo. I kada nas tada snađe zlo (bolest ili što drugo), tada BOGU prigovaramo za to. Jao onome koji nastoji uništiti jedan brak. Kada netko razori jedan brak, on udara protiv jedne
hridi i ta hrid je ISUS. BOG brani brak, nikada u to ne sumnjajte! Htjela bih vam još reći da morate dobro paziti na onu vrstu svekrva (punica) koje se miješaju u
brak svoje djece, da bi njihov brak unesrećile, da bi odnos među bračnim drugovima bio poremećen, kada siju nepovjerenje ili se inače prave važnima.
Također ako vi svoju nevjestu ili svoga zeta ne volite, da li s pravom ili ne, ne miješajte se molim vas u njihov međusobni život. Radije molite za taj brak. Oboje su već vjenčani i nema tu više što činiti. Jedino što vi za njih možete učiniti jest moliti se za njih. Molite za taj brak i šutite. I tu šutnju, koja vam možda teško pada, prikazujte GOSPODINU. Mnoge žene su same sebe osudile, jer su se miješale u brak svoje djece. To je težak grijeh. Kada zapazite da nešto nije u redu, da jedno od njih
dvoje griješi protiv svojeg bračnog obećanja, šutite i molite. Molite BOGA za njih, molite BOGA za pomoć. Možete s obojicom razgovarati i moliti ih da
spase svoj brak, da trebaju gledati na svoju djecu, da je brak zato tu da se ljubi, da se dariva i da trajno jedno drugome oprašta. Mora se boriti za njihov brak. Ali nikada ne na neki način se miješati u njega i još manje braniti jednu stranu među njima.

Podmuklost đavla
Tko je vidio film o Kristovoj muci, "PASIJU"" sjetit će se da je Sotona prikazan kod bičevanja GOSPODNJEG kao dijete, koje je pogledalo prema ISUSU i nasmijalo MU se. Znajte da danas Sotona nije dijete, on je nakaza, producent i uzrok svakog zla, perverzan gad koji mnoge ljude čini robovima po tjelesnom uživanju, po čarobnjaštvu i krivim učenjima, npr. to, da se misli da đavao ne postoji. Zamislite kako je podao da hoće da bude zanijekan. On nam se predstavlja kao da ga nema, da u miru s nama može činiti što hoće. Pa i vjernike zavarava na sve moguće načine. On zbunjuje narod na tisuću načina i iskorištava kod svakog pojedinog njegove slabe strane. Tako ima mnogo "praktičnih" katolika, koji idu na svetu misu ali ujedno i gataocima. Jer Zli čini da vjeruju da to nije važno i da ćemo doći u Nebo,jer
time ne činimo nikome ništa zla. Đavao zavađa, iskorištava i upravlja sve to s jednom izmišljenom prijevarom, s podlošću. Ali vam kažem, ako idete vračarici, svejedno je što tamo radite ili ne radite. Zvijer će vam u svakom slučaju udariti pečat, ako se bavite vračanjem, ili tražite da vam gataju na karte, ako oni zaklinju duhove, bave se pomicanjem stola, spiritizmom ili astrologijom - kod svih tih „hobija " , koji su danas u velikoj modi, Sotona vam utiskuje svoj pečat. Bila sam prvi put na jednom takvom mjestu s prijateljicom, koja me je, uzela sa sobom, za jednu konzultaciju, da bi doznala o budućnosti. I tamo sam bila opečaćena od Zvijeri. Da, Zli mi je tako
udario pečat. I od tog časa počelo je sa mnom zlo, nutarnji nemiri, zbunjenost, noćna mora, tjeskobe, mučenja, strahovi, jeza. I napadala me je duboka želja da se ubijem. Ja nisam nikako mogla shvatiti "razlog" te želje. Ja sam plakala, osjećala sam se nesretnom i nikada više nisam našla mira. Ja sam se doduše molila, ali
sam osjećala da je GOSPODIN tako daleko od mene, nikada više nisam osjećala BOŽJU blizinu, koju sam kao dijete osjetila. Uvijek mi je bilo teško moliti. Jasno, ja sam otvorila vrata Zlome, i on je svom snagom ušao u moj život. Duše čistilišta Ipak vratimo se natrag na strašno mjesto, na kojem sam se nalazila, na rubu tog strašnog ponora. Morate znati da sam ja bila bezbožnica, praktično ateistkinja. Ja više nisam vjerovala u postojanje đavla, i time također niti u postojanje BOGA. Ali ovdje – u tim okolostima - počela sam kričati: „Siromašne· duše čistilišta, molim vas, izvucite me odavde, pomozite mi da iziđem. Molim, pomozite mi!“ Kada sam tako zavapila, ispunila me je bol koja grize. Zapazila sam kako milijuni i milijuni ljudi plaču i uzdišu. Najednom sam vidjela kako je ovdje bezbrojno mnoštvo ljudi, mladih, ponajviše
mladića, s i u neizrecivim bolovima. Shvatila sam dakle da oni na ovom strašnom mjestu,u toj močvari i glibu, škripaju puni mržnje i boli, i da iz njih izlazi jedno zavijanje i zapomaganje, koje je učinilo da zadrhćem i koje neću nikada zaboraviti. Shvaćate li? To je udaljenost od Boga , to je grijeh, to su posljedice grijeha. Shvaćate li, što je grijeh? Posvemašnje suprotstavljanje BOGU koji je beskrajna Ljubav. Takvo nešto strašno je grijeh, da ima tako nezamislive posljedice. I mi se s njim šalimo. Šale  izričemo o grijehu, o paklu i o đavlima. Pri tome na žalost ne znamo što činimo. Prošle su već godine, otkako sam to doživjela, ali uvijek, kada na to mislim, moram plakati nad bolima tih mnogih, mnogih ljudi. Bili su to samoubojice, koji su se ubili u času očaja, i sada su bili u tim bolima, u toj potrebi, u tom mučenju; zaokupljeni tim strašnim sjećanjima kad su ih opsjedali i mučili đavoli. Ali najstrašnije u čitavom mučenju je osjećaj odsutnosti BOGA, potpuna odsutnost  BOGA, jer se tamo ne osjeća BOG.

I shvatila sam da oni, koji si oduzimlju život, tamo moraju ostati tako dugo, toliko godina koliko su još trebali živjeti na zemlji. Inače su u čistilištu "siromašne duše" pošteđene od svakog zlog utjecaja; one su već sveci BOŽJI i nemaju ništa više zajedničko s đavlima. Moj BOŽE, tako mnogo jadnih ljudi, većinom mladih, tako mnogo, tako mnogo, koji plaču, koji trpe, neizrecivo trpe. Da su oni znali što ih nakon samoubojstva čeka, sigurno bi na sebe bili preuzeli kaznu zatvora i dr. nego
takvo što.
Znate li koju drugu patnju oni trpe uz sve ostalo? Oni moraju gledati kako njihovi roditelji ili
bliži rođaci, koji još žive, zbog njih trpe, trpe sramotu, imaju osjećaje krivnje: da sam ga samo
strože odgajao/la, da sam ga kaznio/la, ili: da ga nisam kaznio/la ... da sam mu rekao/kla ... da sam
učinio/la ovo ili ono ... Ovi prigovori savjesti su veoma veliki i teški; oni su pakao na zemlji. Morati
promatrati tu patnju svojih rođaka, nanosi im veliku patnju. To je najveća patnja za njih i đavli se
vesele i pokazuju im sve te scene: gledaj kako tvoja majka plače Gledaj, kako trpi tvoj otac, kako su
očajni, puni tjeskobe, kako se okrivljuju, kako raspravljaju i jedan drugoga okrivljuju. Pogledaj
patnju koju si im nanio. Gledaj kako se oni sada bune protiv BOGA. Gledaj na svoju obitelj - sve je
tvoja krivnja!
Te siromašne duše trebaju prije svega da preostali na životu započnu s boljim životom, da oni
promjene svoj život, da vrše djela ljubavi, da posjećuju bolesne. I da daju čitati svete mise za
pokojne i da tim misama i sami prisustvuju. Te duše time bi dobile vrlo mnogo dobra i utjehe. Duše,
koje su u čistilištu, ne mogu više ništa za sebe učiniti. Ništa, gotovo ništa. Ali BOG" može nešto
učiniti po beskrajnim milostima svete misne žrtve. Mi im trebamo na taj način pomoći.
I ja sam također, puna tjeskobe, sada shvatila da te duše koje su u tom dubokom čistilištu ni meni
ne mogu pomoći. I u toj tjeskobi i strašnoj panici počela sam ponovno vikati: "Tko seje ovdje
zabunio? Mora biti zabuna! Pogledajte naime, ja sam jedna sveta osoba, jer su me svi u mojem
životu nazivali sveticom. Nikada nisam krala i nikada nisam ubila. Nikome nisam nanijela bol. Prije
nego sam financijski propala, badava sam liječila zube i često nisam tražila nikakav novac, kada
netko nije mogao platiti. Kupovala sam stvari za siromahe ... Što ja sada ovdje činim?
Pozivala sam se na svoje "pravo"! Ja, koja sam bila tako dobra, koja bih trebala posve ravno doći
u nebo. Što ja ovdje činim? Išla sam svake nedjelje na svetu misu, makar sam se očitovala kao
bezbožac i nisam pazi la ni na što, što je župnik propovijedao. Nikada nisam propustila svetu misu.
Ako sam u čitavom svojem životu propustila 5 puta svetu misu, tada je to mnogo. Što ja dakle ovdje
činim? Oslobodite me odavde! Izvedite me odavde!" (Duše čistilišta, po iskazima svetaca, tek kad
pređu u više jaze - po ognju ljubavi - mogu misliti i na druge i pomoći im - op. prevodioca).
Nastavila Sam kričati i vikati, pokrivena tim gadljivim stvorenjima koja su se prilijepila na mene.
"Ja sam rimokatolkinja, ja sam praktična katolkinja, molim vas oslobodite me odavde!"
Vidjela sam svojega oca i svoju majku
Dok je moje tijelo ležalo u dubokoj komi, dok sam ja tako vikala da sam katolkinja, vidjela sam
jedno malo svjetlo - i znajte da je samo jedno malo svjetlo u toj nepropusnoj tami nešto najveće,

kada doživite tu neopisivu tamu. To je najbolje što vam se može dogoditi u tim okolnostima, to je
najveći dar o kojemu se može samo snivati a ne usuđuje se nadati da će se također i dobiti. Vidim
nad tom strašnom, tamnom rupom nekoliko stepenica i pogledam prema gore i tamo iznad tog
strašnog ponora, vidim kako stoji moj otac. On je umro pred 5 godina. Stajao je gotovo na rubu te
rupe. On je imao nešto više svjetla nego li ja dolje, i četiri stepenice više vidjela sam svoju majku s
mnogo, mnogo više svjetla. Ona je bila uronjena u molitvu. Kada sam vidjela njih dvoje, ispunila
me tako velika radost, da sam posve izvan sebe počela zvati: "Oče ! Majko! Kakve li velike radosti
što vas vidim. Molim, izvadite me odavde! Molim vas iz čitavog srca uzmite me odavde! Uzmite
me odavde!"
I kada su oni tada svoj pogled upravili dolje na mene i moj me otac vidio u mojoj bijednoj
situaciji, tre ali ste vidjeti, tu preveliku bol, koja se mogla očitati s njihovih lica. I gore se to
automatski vidi, jer se svakoga prepoznaje sve do u najnutarnjije dijelove. I tako sam ja na njih
pogledala i odmah osjetila tu beskrajnu žalost i bol, koju su pretrpjeli moji roditelji, kada su me
takvu vidjeli. Moj otac je počeo gorko plakati, držao je ruke pred licem i plakao je dršćućim
glasom: ,,O moja kćeri! O ti moja kćeri!" A moja majka je molila dalje i tako sam shvatila da me
moji roditelji ne mogu odatle izvući. Pri tome je za mene bila još jedna velika bol da sam ja po
svojem stanju samo još doprinijela da su oni također tamo,gdje su se nalazili, dodatno trebali nositi
moju žalost i moju bol.
Eutanazija i pomoć pri umiranju
Iznova sam započela dakle svom snagom vikati: "lzvucite me odavde! Sve to mora biti zabuna.
Tko je odgovoran za tu zabunu? Izvucite me odavde!" Tog časa, dok sam tako kričala, moje je tijelo
bilo na zemlji u dubokoj komi. Bila sam priključena na mnoge aparate. Bila sam u agoniji. Ja sam
umirala. Nikakav zrak nije ulazio u moja pluća, moji bubrezi nisu više radili, ja sam još "živjela"
jedino jer sam bila priključena na aparate i jer je moja sestra, koja je također liječnik, inzistirala da
me ostave priključenu na aparate. Ona je rekla liječnicima i bolničkim sestrama koji su se brinuli za
mene: "Vi niste BOG!"
Jer liječnici su mislili da se više neće isplatiti nastaviti s intenzivnom terapijom. Oni su već
razgovarali s mojom rodbinom i pripremali se na to da ću ja umrijeti i da me trebaju pustiti da u
miru umrem, jer sam ležala u dubokoj agoniji. Ali moja sestra nije popuštala. Uočavate li ovdje
suprotnost? Ja sam u svojem životu uvijek branila eutanaziju, takozvano pravo "da se
dostojanstveno umre".
Moja sestra je jedino stoga mogla ostati uz mene, jer je bila liječnica. Ona je čitavo vrijeme
stajala uz mene. I zamislite. U času, kada je moja duša bila na drugoj obali i ja sam vidjela svoje
roditelje i svim snagama sam ih dozivala, čula je moja sestra na ovom svijetu, u svojoj stvarnosti
tadašnjeg časa, posve jasno, kako sam ja dozivala svoje - naše - roditelje, puna radosti da su me
došli izbaviti. .. Ali moja sestra je krivo protumačila to dozivanje. Ona je od straha gotovo umrla,
kada je osjetila moje zapomaganje, jer je ona to stvarno jasno čula uz moj krevet . Jer ona je
protumačila taj krik da ću ja konačno umrijeti i da to želim. I tako je ona uzviknula: "Moja sestra je
sada umrla! Ona je izgubila bitku."
Ispit
I ja sam ponovno počela vikati: ,,Zar ne razumijete! Izbavite me odavde, jer sam katolkinja! Sve
to mora bi nesporazum, zabuna! Tko se je zabunio? Molim, izbavite me odavde!" I kada sam ja
ponovno tako očajno zazivala, čula sam najednom jedan (nebeski) glas, tako sladak i ljubazan glas,
jedan nebeski glas. I kada sam ga čula zgrozila se moja duša u radosnom uzbuđenju. Moja duša se
ispunila dubokim mirom i nezamislivim osjećajem ljubavi. I svi ti tamni likovi i sva ta gamad, što
su bili oko mene, nestali su naglo i zaprepašteno, jer se nisu mogli suprotstaviti toj ljubavi. Oni
također ne mogu podnijeti tu ljubav. Oko mene se dakle vraća taj neopisivi mir i zapažam kako taj
dražestan glas meni govori: "No, dobro, ako si ti stvarno katolkinja, možeš li mi reći kako glasi
Deset zapovijedi BOŽJIH?"