ŽIVOT ZA SLAVU OČEVU

Zabilješke o životu majke Eugenije Elizabete Ravasio

Tko je majka Eugenia? knjiga u pdf formatu ( 818 kb )
Tko je majka Eugenia? Tko je ta žena za koju otac Andrea D'Ascanio kaže:«Majka Eugenia jedno je od najvećih svjetla našega vremena, maleni prorok nove Crkve u kojoj je Otac središte i vrhunac svoga čovječanstva i u kojoj je jedinstvo najviši duhovni ideal. Ona je svijetlo dano od Oca svijetu u ovo vrijeme kaosa i tame da
možemo vidjeti put koji moramo kročiti.» A biskup Granoblia, Aleksandar Caillot nakon desetogodišnje istrage o majci Eugeniji zaključuje: «Prva stvar koja se ispostavila
sa sigurnošću u istrazi je ta da su vrline majke Eugenije istinski utemeljene.» te da: «Mnoge okolnosti pokazale su da je sestra u mogućnosti prakticiranja vrlina sve
do herojske razine.»
Čime je ova malena misionarka zaslužila ovakve pohvale? S 28 godina, biva izabrana za časnu majku Kongregacije Naše Gospe od Apostola. Tijekom 12 godišnjeg
mandata otvorila je u najzabačenijim mjestima Afrike, Azije i Europe preko 70 centara, svaki s ambulantom, školom i crkvom. Posebno se ističe njezin rad na projektu
«Grad za gubavce», koji je ostvaren kod Azoptè (Obala Bjelokosti), a koji je kasnije prerastao u jedan od vodećih centara svoje vrste u svijetu. Otkrila je prvi lijek protiv gube, radeći ga od sjemena tropske biljke, lijek koji će kasnije biti istraživan i razvijan na Pasteurovom Institutu u Parizu. Podupirala je apostolat Raoula Follereaua, čovjeka koji će slijedeći njezine stope kasnije biti prozvan apostolom gube. Kongregaciju Naše Gospe od Apostola uzdigla je do te razine da će institutu Francuska u lipnju 1950. dodijeliti Courone Civique, najveće nacionalno priznanje za rad na socijalnom području. Na duhovnom području njezina najveća ostavština za nas je «Poruka Oca» (Otac govori Svojoj djeci), jedina privatna objava osobno od Boga Oca koja je priznata autentičnom od Crkve nakon deset godina najstrožih ispitivanja. Poruka Oca je nešto jedinstveno, u jednu ruku nešto novo i nadahnjujući, a ipak sukladno s onim što nam je predano prije 2000 godina, kao što kaže mons. Caillot: «Predstavljeno je kao nešto što Crkva smatra tradicionalnim, bez sumnjivih inovacija, zbog čestih ponavljanja da je već sve kazano u Kristovoj objavi o Njegovom Ocu te da je sve već u Evanđelju. Ali s druge strane, objavljuje da ova velika istina glede poznavanja Oca mora biti promotrena, duboko istražena i proživljena.» Ovo je djelo «susret s Bogom, koji nam je u Kristu pokazao svoje lice i otvorio svoje srce»1 koje je bogato milosrđem (Ef 2,4). Neovisno od duhovne veličine ove redovnice, njezina ostvarenja na području karitativne i socijalne djelatnosti bila bi dostatna da pronađe svoje mjesto u povijesti. 1 Benedikt XVI, Spe salvi, 4.

Rane godine
Elizabeta Anna Ravasio rođena je 4. studenog 1907. u mjestu San Gervasiu d' Adda (danas Capriate San Gervasio), malenom gradiću u provinciji Bergamo, od Felicite
Magni i Carla Ravasia kao osmo dijete. Još početkom 20. stoljeća klan Ravasio brojao je osamdesetak članova te je bio jedan od najimućnijih u mjestu, ali sve završava
naglim preokretom: bankrotom mjesne banke u kojoj je bila pohranjena sva imovina klana nepovratno je propala, a obitelj se raštrkala.
Na djedovini ostaje Piero Ravasio, budući djed malene Elizabete, sa svojim sinom Carlom koji ima sedmero djece: Terezu, Luigia, Lorenza, Giovannu (preminula s
godinom i po), Giovannija, Angela i Francesca, a na vidiku je i novo dijete, buduća Elizabeta. Njezino se rođenje poklopilo s najcrnjim razdobljem obitelji; još uz to
majka Felicita se razboljela i uslijed bolesti u 6 mjesecu trudnoće rodila malu kojoj doktori nisu davali nikakve šanse da će preživjeti. Rodbina pomirivši se s neizbježnošću
smrti malene dala ju je brže bolje krstiti imenom Elizabeta Anna, a potom su se posvetili brizi i molitvama za spas majke koju je pogodio tifus, od kojega umalo da
nije umrla. Preživjela je, ali će ostati prikovana za krevet sljedećih sedam godina, a kada se napokon uspije ustati neće moći baš puno raditi.
A što je s malenom Elizabetom koju unutar obitelji zovu Bettina? Ne da se, prkoseći logici medicine: smještena u kutiji za sapune sporo se razvija, ne jede skoro ništa,
tako je mršava i sitna da s četiri godine još uvijek niti govori niti hoda. Tu nastupa djed Piero, moralna vertikala obitelji, ostao udovac s 27 godina i s tri
djeteta: Carlom (Bettininim ocem), Giovannijem i Virginijom koja će kasnije poći za časne sestre pod imenom Anna Vetusta. Djed Piero potpuno se posvećuje brizi za
obitelj u kojoj je on otac i majka. Svakoga jutra odlazi na Misa te svojim snažnim glasom vodi molitvu krunice. Pomalo pretvara kuću u pravi mali samostan: svako
jutro u obitelji se započinje Angelusom i jutarnjim molitvama. Navečer se svi okupljaju za molitvu krunice i večernjih molitva («kojima nikada nije bilo kraja» pripovijedat
će kasnije majka Eugenia) te za čitanje duhovnog štiva i katekizma. Nedjeljom vodi cijeli obitelj na Misu, nakon čega se ruča pa se ponovno vraća u crkvu na katehezu
i krunicu na groblju; tako su prolazili dani u obitelji Ravasio: između rada, molitve i crkve. Djed gledajući svoju sirotu unuku smještenu u kutiju za sapune odlučuje riješiti
stvar na svoj način, hodočasti u Gospino svetište na Varesu. Za to vrijeme kod kuće Bettina će vidjeti prekrasnu gospođu, koja će joj pomoći da se ustane i odjene te će joj reći neka presretne djeda koji se u to vrijeme vraćao iz svetišta. Malena će poslušati i otići dočekati djeda koji kada ju je ugleda kako najedanput hoda i govori odmah odnosi župniku don Carraru i cijelo mjesto zvonjavom pozvao da vidi čudo. U litanijama zahvale pridružuje se i Bettina moleći ih na latinskome. Nakon par godina kada je obitelj zajedno s Bettinom otišla u Varese, malena će vidjevši kip Gospe kazati: «Ovo je lijepa gospođa koja me je odjenula!»
Napon početne zapanjenosti u selu i u obitelji pomalo sve se vraća uobičajenom ritmu. Odlazi u vrtić sa svojim vršnjacima od kojih se razlikuje po tome što je puno
manja i mršavija. Već se ondje susreće s kušnjom: svako dijete je moglo izabrati hoće li svoju fotografiju ili sličicu Presvetoga Srca. Sve su prijateljice odabrale imati svoju sliku, ali za malenu Bettinu odluka je velika dilema, koga odabrati? Na kraju odabire Srca Isusovog. Ovo je bio izbor koji će tijekom cijelog života samo nastaviti potvrđivati.

Kroz ranije spomenuta duhovna čitanja unutar obitelji Bettina se upoznaje s misionarima i njihovim radom te iskazuje želju da kada naraste i ona postane misionarkom.
Tijekom svibanja 1913. župnik šalje poziv Bettini za prvu pričest. Čudno je to što ostala djeca koja će se pričestiti imaju preko deset godina i dugu katehetsku pripremu, a Bettina nije navršila ni sedam, ali riječ župnika se ne dovodi u pitanje. Djed ju je brže bolje pripremio, dao joj upute kako primiti «skrivenog Isusa», kako će kasnije Lucia dos Santos (isto rođena 1907.) nazvati Hostiju. Prima pričest pri čemu snažno doživljava taj susret sa skrivenim Isusom, kasnije će kazati: «osjećala sam veliku radost, tajanstveno slavlje, golemu sreću, neizmjernu ljubav za Isusa, osjećala sam nebo u meni i sa mnom, sve je pjevalo, to je bio sve jedan veliki misterij sjaja.» Kasnije se uspostavilo kako je došlo do zamjene Bettine s jednom njezinom rođakinjom koja joj je bila imenjakinja. Ne postoji slučajnost u Božjim planovima. U ovom događaju možemo vidjeti potvrdu dekreta Quam Singulari donesenog tri godine ranije, u kojem Papa Pio X odredio sedmu godinu života kao doba kada dijete počinje upotrebljavati razum i razlučivati dobro od zla. Tri godine kasnije tijekom trećeg anđelovog ukazanja fatimskim pastirčićima možemo iščitati istu potvrdu kada Lucija, Jacinta i Franjo primaju pričest. Danas djeca postaju sve ranije svjesna okoline, a time i ranije mogućnost razlikovanja dobra od zla. Nekoliko mjeseci kasnije prima i krizmu, ovaj put ne zabunom, već po zapovijedi biskupa Bergama koji uvidjevši neizvjesnost rata (Prvi svjetski rat) nalaže da se sva djeca od sedme godine prime pečat Duha Svetoga. Malena Bettina od najranije dobi započinje svoj križni put. Sestra Tereza udaje se 1912. tako da bolesna majka ostaje bez pomoći prvorođene, a ostali u obitelji su svi muški, osim Bettine koja tako malo po malo mora na sebe preuzeti većinu kućanskih poslova. Dva put tjedno Bettina mora otići na obale rijeke Adde s punom košarom rublja kako bi ga oprala u ledenoj vodi. Taj će teret ostaviti trag na njezinim slabim ramenima kao trajna manja deformacija. Kako li je samo bila teška ta životna škola možemo vidjeti i iz sljedeće epizode: dok se tako jednog dana vraćala s obale rijeke, cestu joj je blokirao vol koji je nasrnuo na nju te ju rogovima odbacio u vinograd uz cestu. Vlasnik vinograda vidjevši je u među lozom misli da želi ukrasti koji grozd te je još grdi. Malena vrativši se kući o svemu šuti zbog bojazni od dodatnih prijekora majke. Sutradan će nastaviti raditi uobičajeno i rane će pomalo zarasti. Nekoliko godina kasnije kada liječnici budu vidjeli ožiljak neće moći shvatiti kako je preživjela tako tešku ozljedu bez ikakvog liječenja i teško radeći. Još jednom Elizabeta prkosi logici medicine, kao što će kasnije učiniti još mnogo puta.

Božje su to tajne. Škola patnje u kojoj je Gospodin jedini učitelj. Slične stvari susrećemo i u Fatimi gdje će troje malene djece iznijeti svijetu toliko bogatu poruku da
će po njoj na tisuće doživjeti obraćenje. Bettina najveću žalost osjeća zbog majke Felicite koja je uvijek spremna prigovoriti i kazniti je ni zbog čega. Vjerojatno je nesvjesno povezivala rođenje ove svoje sirote kćeri s najcrnjim danima obitelji i tolikim bolestima koje su je u to vrijeme pogodile, a protiv kojih je bila nemoćna. Kasnije će majka Eugenia skromno reći: «Mama je bila dobra žena, pobožna, mnogo je trpjela zbog svojega slaboga zdravlja te je bila je veoma stroga». Jednoga dana majci Feliciti je u razgovoru jedna susjeda rekla kako može biti sretna što barem ima Bettinu koja će biti uz nju u smrtnome času. Majka je, vjerojatno nadahnuta Duhom, prorekla: «Ne! Svi će moj sinovi biti uz mene kada umrem, ali ova neće biti!» Doista, tako se i zbilo na Veliki petak 1937. tada ne više malena Bettina, već majka Eugenia nalazila se u Alžiru. Prije nego li je dobila telegraf s obaviješću o smrti ukazuje joj se majka onakvom kakvu ju je zadnji put vidjela prije nego što je otišla u časne; osmjehne joj se, pozdravi je i nestane. Jedino utočište u tim mladim danima ima u djedu Pieru, jedini koji je barem djelomično uspijeva shvatiti. Djedove pouke i riječi ostati će trajno urezane i neće niti malo nakon desetljeća i desetljeća izblijediti. Živim riječima i primjerom podučavao ju je o vjeri, nadi i ljubavi; o pouzdanju u providnost, o životnim patnjama i njihovom smislu, posebno će joj usaditi suosjećanje za duše u čistilištu što će se kasnije očitavati u snažnoj pobožnosti za te sirote duše; neće biti molitve koju majka Eugenia neće završavati bez da doda: «… i oslobodi duše iz čistilišta»