Mlada njemačka djevojka provodila je svoj godišnji odmor na jezeru Lago di Garda u Italiji 1937. godine. Krajem drugog tjedna mjeseca rujna dobila je pismo od majke u kojemu je pisalo: "Zamisli, umrla je Ana. Poginula je u automobilskoj nesreći. Jučer su je sahranili."

Ana joj je bila kolegica iz ureda. Djevojka je bila pogođena i zbunjena. Drugoga dana prisustvovala je sv. Misi, koju je namijenila za pokoj njezine duše. No cijeli dan ju je progonio neki čudan nemir. Uzbuđena je otišla spavati i nije mogla zaspati. U noći je čula nekakav šum, kao kada bi joj zlovoljni šef bacio preko stola svežanj spisa. Pomolila se i pokušala zaspati. Tada je sanjala ovo:

Izlazi iz sobe i pred vratima nalazi poštu. Kada je dobro pogledala, skamenila se. Pismo od Ane! Je li moguće? A zna da je mrtva. Sjeda na klupu u parku, otvara pismo. Nema potpisa ali rukopis je Anin. Dobro ga poznaje. Sva uzbuđena počne čitati:

"Klara! Nemoj moliti za mene! Ja sam izgubljena. Ako te o tome potanko izvješćujem, nemoj misliti da to činim iz prijateljstva. Mi ovdje nikog ne ljubimo. Ovo činim pod pritiskom neizrecive moći. Uistinu, ja bih te najradije ovdje vidjela, ovdje gdje mi je suđeno biti cijelu vječnost. Ne čudi se toj mojoj želji. Mi prokletnici svi tako mislimo. Naša je volja otvrdnula u zlu. Mada ti na ovaj način otvaram oči, ja to ne činim s dobrom nakanom.

Sjećaš li se kako smo se pred četiri godine upoznale u Munchenu? Ti si tada imala 23 godine. Kada sam ja stupila u službu, ti si se tamo nalazila već šest mjeseci. U početku, meni nevještoj ti si znala nešto pomoći. Dala bi mi kakav dobar savjet. Ah, što to znači "dobar"? Ja sam se tada divila tvojoj ljubavi za bližnjega. Glupost! Danas sam uvjerena da je tvoja ljubav izvirala iz bahatosti. Ti si samo htjela pokazati kako me natkriljuješ. Već onda sam na to pomišljala. Mi tu ne priznajemo nikakvo dobro. Nikomu!

Moja ti je mladost poznata. Spomenuti ću ti neke pojedinosti, koje ti možda nisu poznate.

Prema planu mojih roditelja, ja se nisam smjela roditi. Kada sam ugledala svijet, jedna moja sestra imala je četrnaest, druga petnaest godina. O, da se barem nikada nisam rodila! O, kada bi se sada mogla uništiti i tako umaći ovim mukama. Nikakav užitak ne bi se mogao usporediti s užitkom nepostojanja! Ali ja moram biti, moram živjeti. Biti onakva kakva sam samu sebe stvorila: biće sa promašenim ciljem života.

Moja majka išla je koji puta nedjeljom u crkvu, ali me nikada nije naučila moliti. Sva je tonula u dnevnim brigama, mada nama nije išlo loše. Riječi: molitva, blagoslovljena voda, Crkva, ja pišem s neizrecivim prezirom. Uopće, mrzim sve ljude, posebno one koji odlaze u crkvu. Sve su te stvari za nas vrelo neopisivih muka. Sve spoznaje o sebi, svako sjećanje na nešto lijepo što smo u životu doživjeli - sve je to za nas plamen koji sažiže. Sve nas sjeća milosti koju smo otklonili. To nas proždire. Mi ne jedemo, mi ne spavamo, mi ne hodamo. Duševno prikovani, slušamo plač i škripanje zubi. Bjesnimo u neprolaznoj patnji. Čuješ li? Mi ovdje pijemo mržnju kao vodu. Mrzimo svakoga, najviše Boga. To ti moram protumačiti.

Blaženi u Nebu moraju Boga ljubiti. Ne mogu drugačije. Oni Ga direktno gledaju u svoj Njegovoj blistavoj ljepoti. To ih neizmjerno usrećuje. Mi to znamo i ta nas spoznaja baca u bjesnilo. Ljudi na zemlji mogu, ali ne moraju Boga voljeti. Mogu se odlučiti i protiv Njega. Ali mi, kojima Bog pristupa kao Sudac i Osvetnik, kao onaj koga smo prezreli i odbacili, koji dolazi u vihoru, mi Ga možemo samo mrziti i to svom snagom svoje pakosne volje. Vječno. Mi smo se dragovoljno odlučili protiv Boga. Te se odluke mi ni danas ne odričemo i nikada je nećemo promijeniti. Razumiješ li sada zašto je pakao vječan? Zato, jer se naša tvrdokornost nikada ne može promijeniti.

Odupirem se da ti ovo pišem, ali ne mogu odoljeti. Činim to po nekom "naređenju". Rado bih lagala, ali ne mogu, rado bih psovala, ali sam prisiljena da to ne činim. Naprotiv, moramo priznati da je i s nama Bog u nekom smislu milosrdan. Na zemlji je to očitovao tako što nije dopuštao našoj volji da potpuno podivlja, kako smo mi željeli. To bi povećalo našu krivnju, pa dosljedno i kaznu. Sada svoje milosrđe prema nama pokazuje tako da nas ne prisiljava da mu stupimo bliže i tako donekle ublažuje naše muke. Svaki korak prema Njemu povećao bi našu patnju, kao što bi tebi svaki korak dublje u vatru prouzročio sve jače boli.

Ti si bila ogorčena kada sam ti jednom na šetnji pripovijedala što mi je rekao otac prije moje prve svete Pričesti: pobrini se Anice za lijepu haljinu! Sve drugo je budalaština. S majkom se uvijek svađao. Koji put sam ti znala o tome nešto reći. Sramila sam se radi njihova neslaganja. Ah, sramiti se, kako je to smiješno. Nama je ovdje sve svejedno. Uskoro više nisu spavali u istoj sobi. Ja sam spavala s mamom, tata u drugoj sobi. Tako je mogao dolaziti kući kada je htio. Pio je i zapio sve što smo imali. Moje su starije sestre bile namještene. Živjele su odvojeno od nas. Tako se majka brinula samo za mene. Posljednjih godina otac je često tukao majku. Prema meni je uvijek bio dobar. Jednoga dana čak je sam nosio moje cipele u trgovinu da ih zamijeni, jer mi nisu bile dovoljno moderne.

U noći, kada je moga oca udarila kap, dogodilo se nešto što ti nikada nisam rekla. Sada to moraš znati. Vrijedno je znati, jer me tada prvi put opsjeo zao duh, koji me sada muči.

Spavala sam kod mame. Njezino jednolično disanje bilo je dokaz da tvrdo spava. Najednom sam čula da me netko zove. Neki nepoznati glas me pitao: "Što će biti, ako ti otac umre?"

Iskreno ti kažem da oca više nisam voljela od kada je s majkom onako strašno postupao. Zapravo, ja nisam ljubila ni nju ni njega. Osjećala sam samo neku naklonost prema onima koji su mi učinili kakvo dobro. Ljubav, bez obzira na sve živi samo u onim dušama koje su u milosti. Ja već tada nisam bila. Na tajanstveno pitanje odgovorila sam: "Ah, neka umre!" Nakon kratkog vremena opet sam začula isto pitanje. "Neće umrijeti!" – vrisnula sam gotovo zdvojno. Pitanje se ponovilo i treći put. Sada mi je došlo pred oči kako se otac gotovo uvijek vraćao pijan kući, kako je bučio, bio grub s mamom, kako nas je sramotio pred ljudima i doveo na prosjački štap, pa sam uzviknula: "Meni je svejedno. Neka umre!"

Kada je drugo jutro mama htjela pospremiti očevu sobu, vrata su bila zaključana. Oko podneva silom su ih otvorili. Otac je ležao na krevetu na pola obučen - mrtav. Udarila ga je kap. Tako sam izgubila oca.

Marta K. i ti nagovorili ste me da pristupim u Organizaciju katoličkih djevojaka. Predavanja koja sam tamo slušala, meni su bila dosadna. No priredbe sam voljela.

Sjećaš se da sam brzo u njima preuzela glavne uloge. To je laskalo mojoj samodopadnosti. I izlete sam voljela. Nekoliko puta sam se čak dala nagovoriti da pristupim ispovijedi i Pričesti. Na ispovijedi nikada nisam imala što reći. Nisam se osjećala grješnom. Ti si me često opominjala: "Ana, ako ne budeš molila, propasti ćeš." Uistinu, malo sam molila i to vrlo nevoljko. Imala si pravo. Doista, svi mi koji smo u paklu, ili nismo uopće molili, ili smo molili premalo. Molitva je prvi odlučan korak prema Bogu. Posebno molitva Onoj koja je bila Majka Isusova, a čije ime mi ovdje u paklu nikada nećemo izgovoriti. Molitva njoj upravljena oduzme vragu više duša, nego što mu ih osiguravaju najveći grijesi.

Nastavljam bjesneći, molitva je nešto najlakše što čovjek može učiniti na zemlji. Upravo zato jer je laka, Bog je uz molitvu vezao spasenje. Tko redovito moli, tome Bog malo po malo daje toliko milosti i snage da će se podići iz grijeha, pa makar u njih utonuo do grla. Posljednjih godina moga života na zemlji nisam uopće molila. Nikada. Tako sam temeljito upropastila milosti, bez koje nema spasenja. Mi ovdje ne primamo nikakvih milosti. Podrugljivo bismo ih odbili, kada bi nam i bile ponuđene. Tu nema nikakvih promjena, Klara! Kod vas na zemlji čovjek može pasti iz milosti u grijeh, bilo iz slabosti, bilo iz pakosti. Iz grijeha se može opet podići do nevinosti. Sa smrću sve prestaje. Čak i u odmaklim godinama promjene postaju sve teže i rjeđe. Istina je da se čovjek do zadnjeg trenutka može opredijeliti za Boga ili protiv Njega.. Ali redovito se događa da on u zadnjem času hoće ono što je htio čitav život. Dobra ili slaba navika mu je druga narav, koja ga tada povuče za sobom.